Unija lokalnih javnih emitera Crne Gore

@Tivat

Vesna i Jasna : O čipki koja se stvara ni iz čega, o bodu u vazduhu

03.12.2021

“Gledala sam divne primjerke lepoglavske i paške čipke, ali dobrotska je čarobnija jer ono što odlikuje njenu zahtjevnu izradu je to što se ona stvara ni iz čega, to je zapravo bod u vazduhu“, riječi su Jasne Grabić iz Tivta, koja je zajedno sa Vesnom Sindik i još 11 žena iz drugih gradova, bila polaznica radionice Nade Radović za izradu ovog zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore.

“Od konca stvarate motiv i oko njega pravite razne bodove. Mora se paziti da je sve dobro zategnuto, da se ne deformiše, da zadži oblik koji želite da dobijete.” objasnila je Jasna u našoj emisiji “Popodnevni alibi”. “I ne veze se na platnu, što je vrlo važno istaći. Ova čipka se ne može parati i popravljati a ako ste slučajno nešto pogriješili, onda morate osmisliti dalji razvoj tog motiva da bi sve imalo konačnu sliku kakvu ste zamislili”.

Vesna Sindik, druga tivatska predstavnica na radionici priređenoj tokom oktobra i novembra u Kotoru, Jasnina je prijateljica i zaljubljenica u sve vrste ručnih radova. Priča o tzv.”bijelom zlatu”, o znamenitom , plemenitom vezu, lokalnoj verziju venecijanske čipke ratićele, bila je za nju još jedan izazov koji je rado prihvatila:

“Na radionicu me je povela želja za osvajanjem nekog novog zanata i vještina. I prije 20 godina sam se interesovala za ovu čipku ali tada se nisu održavale nikakve radionice. Nisam se lično susretala sa njom ali sam je gledala na fotografijama i bila impresionirana. U prvom momentu bilo mi je sve vrlo komplikovano i da nije bilo divne gospođe Nadežde ne znam kako bi uspjela da steknem barem ovu osnovu izrade. I sama Nada koja već 57 godina sa puno ljubavi , radosti i radoznalosti izučava i usavršava ovaj rad , kaže da još uvjek nije sve naučila. Dobro je što je među nas 13 bilo i mladih polaznica koje su bile veoma predane i talentovane”.

U poređenju sa čipkom na batiće, paškom, idriskom ili lepoglavskom čipkom, dobrotska čipka je izuzetno zahtjevna i teška za učenje i rad, traži ogromno vrijeme i koncentraciju, pa tako za izradu jednog kvadratnog santimetra čipke treba nekoliko sati predanog rada. Iako Vesna i Jasna imaju vrlo vješte ruke i dugu praksu u vezu, pletivu, tkanju, izradi tapiserija, nakita, šalova i kapa, to im nije bila olakšavajuća okolnost.

“Iskustvo u raznim ručnim radovima kojima se bavimo nije nam pomoglo na radionici, ovdje smo bile prave početnice i morale smo da se zaista potrudimo. Nije bilo posebno teško shvatiti način rada i bodove, ali ova čipka zahtjeva konstantan rad i usavršavanje tehnike.”, rekla nam je Vesna. “Za njenu izradu se koristi jako tanak konac, rade se najfiniji i najsitniji ubodi iglom i to njenim ušima. Mora se prvo nacrtati i osmisliti svoj lični motiv, nema šeme. Potrebno je puno strpljenja, vremena, dobrog svijetla, velike koncentracije. Pored tankog bijelog konca, od pribora je potrebna igla, makaze, naprstak. Zanatskog djela u ovome svakako ima, ali više lične kreativnosti, imaginacije, umjeća. Ovdje nema kopiranja, sam crtaš i sam praviš svoju šemu. Ovo je vrsta umjetničkog izražavanja.”

I za Jasnu je savladavanje osnovnog znanja u izradi ove čipke bilo dosta naporno i puno puta je tokom radionice bilo trenutaka slabosti i nesigurnosti da li se sve što im se pokazalo uopšte može usvojiti i primjeniti

“Dobrotska čipka je vrlo zahtjevna , iziskuje veliku koncentraciju, motivi se ne smiju ponavljati, mora se raditi na dnevnom svijetlu i to samo 2 sata dnevno jer se vid veoma opterećuje. Prvi put sam se susrela sa ovom čipkom na oltarniku u crkvi Blažene Gracije, izradile su je Pina Latković i Anđica Đurović i divila sam se tom prekrsanom komadu umjetničkog rada. Takođe sam uživo vidjela u jednoj privatnoj zbirci i čuvenu kapu cacaru. Zaista impresivno.

Prema predanju, retićelu- venecijansku čipku je u Boku Kotorsku, tačnije Dobrotu, donio lokalni trgovac u 12. vijeku. Bokeljke su sebi prilagodile tehniku izrade, izmijenile su motive i tako je nastala lokalna verzija ovog ručnog rada.

“Izabrala sam svetionik za motiv moje minijature jer je mi suprug bio pomorac a ja sam putujući sa njim vidjela dosta svetionika po Sredozemlju i drago mi je da se i on nađe kao izvor inspiracije u ovom vezu“, otkriva Jasna dok Vesna dodaje: “Motiv na većini mojih ručnih radova i nakitu je riba pa sam željela da vidim kako bi ona izgledala i u ovoj tehnici. Moja minijatura nije savršena, mogala bi biti i bolja, ali za prvi rad je svakako dobra. Radili smo tri puta sedmično u Kotoru ali i kod kuće, kako bi stigle da radove završimo za ovu izložbu. I Nada se čudila kako smo to uspjele.”

Dobrotska čipka je danas zaštićeno nematerijalno kulturno dobro od nacionalnog značaja a možda će jednog dana biti i na UNESCO-voj listi kulturnih vrijednosti čovječanstva. Zato je važno da ova znamenita vještina bude živa a kako kaže Danijela Đukić, etnološkinja i antropološkinja Muzeja grada Perasta, život osigurava održivost, dok održivost produžava život živog. Zato ohrabruje i raduje što je među 13 polaznica radionice u Kotoru bilo dosta mladih osoba, smatraju naše sagovornice :

“Iznenađene smo što je puno polaznica bilo veoma mlado i što su sa toliko elana i veoma posvećeno uradile vrlo lijepe minijature. Učešće na radionici i prilika da usvajamo znanje od Nade Radović je svima nama bila velika čast i odgovornost. Ljubav i energija naše profesorice prema ovoj izradi se lančano širila na sve nas i pomogla nam je da se izborimo sa rokom za izložbu i sve završimo na vrijeme.

Odgovornost je i dalje na nama, na očuvanju ove tradicije i zato moramo da nastavimo, da se usavršavamo i da kao plima dalje širimo znanje koje posjedujemo. Bilo bi interesantno kada bi se u Kotoru osnovala galerija dobrotske čipke kako bi se uživo prezentovao rad a istovremeno i vježbala i usavršavala izrada.”

Izvor vijesti